Vanjskotrgovinsko poslovanje označava razmjenu proizvoda i usluga s inozemstvom. Određene države odlučuju se na razmjenu proizvoda i usluga s inozemstvom jer njihovo gospodarstvo ne može proizvesti dovoljno ili uopće ne proizvodi određeni proizvod ili uslugu. Također, određeno poduzeće ulazi na inozemno tržište kao bi povećalo dobit, kako bi dobilo devize s kojima može kupiti repromaterijal ili ima proizvodne viškove koje na domaćem tržištu ne može prodati. Poduzeće mora biti spremno prihvatiti rizik i posljedice koje dolaze ako ne uspije na inozemnom tržištu. Svrha ovog rada je objasniti na koje se sve načine može ući na inozemno tržište te koje poslovne isprave, odnosno dokumentaciju i način plaćanja mogu koristiti prilikom ulaska na inozemno tržište. Poduzeće prilikom ulaska na inozemno tržište mora donijeti tri važne odluke, a to su: kada i na koja tržišta ući te koji način ulaska primijeniti. Nadalje, može izaći na inozemno tržište direktno ili indirektno, putem posrednika. Postoji više strategija s kojima poduzeće može ući na inozemno tržište, a u ovom radu predstavit će se njih sedam: Izvoz, Licenciranje, Lizing, Franšiza, Zajednička ulaganja, Izravna strana ulaganja i Strateški savezi. Od navedenih strategija najmanji rizik imaju Izvoz i Franšiza te prilikom takvog načina ulaska na inozemno tržište ne treba puno ulaganja jer su troškovi znatno niži.